OZ 2009/1-2

M 23 ORGANIZACIJA ZNANJA 2009, LETN. 14, ZV. 1 – 2 nika u načine rada biblioteka, zaineresiranosti korisnika za pretraživanje izvora informacija (onih dostupnih, kakvi su da su), jer ovi faktori izravno utiču na sve druge stva- ri, pa bi onda u tom kontekstu bilo jasno da najveći broj bibliotekara radi svoj posao na najbolji mogući način, a i istraživanje bi imalo pravi smisao. Od bibliotekara malo šta, u principu, ovisi. Autori se ograđuju, također, kako zbog ograničenih sredstava nisu mogli uključiti bibliotekare i donositelje odluka u ispitivanje, a donositelji odluka su ovdje ključni i ovo istraživanje im, nažalost, daje podlogu na kojoj bibliotekarima uvijek mogu spočitavati šta vlastite kole- ge misle o njima, a isto tako i studentima. Ako nije bilo sredstava za fokus grupe sa bibliotekarima i njihovim “šefovima“, metode su se mogle kombinirati, anketnim ispitivanjem i drugim vrstama upitnika, koje ne koštaju ništa a dale bi vrijedne uvide prilikom interpretacije. Ova- ko su polovične stvari otišle u javnost i sve da se i urade dodatna istraživanja, nikada više neće imati odjek kao ova prva koja će izazvati više štete nego koristi. Fakultetske biblioteke nisu samostalne, one čine admini- straciju fakulteta i kao administracija se i tretiraju, njima na većini fakulteta rukovode sekretari fakulteta i oni određuju šta biblioteka i bibliotekar treba da rade. U si- stematizacijama radnih mjesta, koje su jako raznolike od fakulteta do fakulteta, opisi poslova bibliotekara podra- zumijevaju poslove izdavanja knjiga studentima, “zavo- đenja“ knjiga, dežuranja u čitaonicama, donošenje knjiga u kabinete profesora, slaganje knjiga na police, davanje obavijesti o UDK brojevima za univerzitetske knjige (!), arhiviranje magistarskih i doktorskih disertacija, kopira- nje i druge slične poslove i za te poslove su bibliotekari plaćeni. Ukoliko uz to rade još neke druge poslove, onda znači da nisu dovoljno opterećeni predviđenim poslovi- ma, pa im se mogu pridodati i poslovi vođenja zapisnika na sastancima, a ako znaju i neki strani jezik možda, onda mogu i prevoditi tekstove za one koji ih ne znaju kao i sve drugo po nalogu rukovodioca. Da bi unio neku “no- vinu“ u svoj posao, bibliotekar se za to mora izboriti i to može raditi uz prethodno navedene poslove, ako mu se baš sviđa da to radi. Prema opisu poslova, propisuje se i tko ih može raditi, pa pošto ih može raditi bilo tko, u nji- ma se ponajmanje zapošljavaju ljudi koji su za to stručni barem onoliko koliko i drugi za svoje poslove, kad završe za to odgovarajući fakultet. Pa sad možete izabrati da radite ono za šta ste plaćeni ili da se bavite “avangardom“ na svoj račun. Činjenicu da biblioteka treba da bude akti- van sudionik u nastavno-naučnom procesu treba objasniti nekom drugom, a ne bibliotekarima, a vidjet ćemo gdje će biti mjesto biblioteka fakulteta u predstojećoj integra- ciji Univerziteta u Sarajevu. Bojim se da nas čekaju još gori dani. Utvrđeni standardi po kojima se određuje broj biblioteka- ra i drugih zaposlenih u fakultetskim bibliotekama, odno- si se na broj studenata (iako korisnici nisu samo studenti, a i to se ne poštuje) i na broj knjiga u biblioteci, a ne na vrstu i količinu usluga koja se korisnicima pruža, jer kako smo lijepo utvrdili, student dođe po knjigu, bibliotekar mu je da, ako ima i to je to. Po tim standardima se uposleni i finansiraju. STUDENTI Studenti danas predstavljaju najraznorodniju masu mladih ljudi koji dolaze iz različiti sredina, različitih kulturnih krugova, iz različitih srednjih škola, sa različitim pred- znanjima i sklonostima, sa različitim iskustvima i moti- vima, nadasve sa različitim kućnim odgojem. Fakulteti ih svake godine “skupljaju“ da bi za neko vrijeme riješili pitanje šta s tolikim mladim svijetom koji je napustio srednje škole i ima izbor: ili na fakultet ili nigdje. Prethodni rad omogućuje ispitanicima da evaluiraju rad biblioteke i bibliotekara, ali nema niti jednog pitanja koji evaluira ispitanike. U nastavku odgovora, želim ukazati na drugu stranu korisničke medalje koja je, nažalost, puno češća. Biblioteke “popularnih“ fakulteta sa velikim brojem studenata su opsjednute svakodnevno korisnicima koji rade veliki broj zadaća, eseja i seminarskih radova iz svih predmeta, obaveznih i izbornih i zainteresirani su (veći- na) da sa što manje truda i što brže obave te zadatke. Pre- traživanja ih ne zanimaju, OPAC biblioteke dostupan na web stranici fakulteta i nakon podučavanja na koji način mogu pristupiti i kako im koristan može biti, je nešto za čije pretraživanje nemaju vremena. Nesamostalni su, ne znaju niti da definiraju svoju potrebu, a često im nije ja- san ni osnovni pojam onoga o čemu trebaju da pišu. Ideal bibliotečke usluge je već urađen rad na istu ili sličnu temu, koji se skenira, prekriju se stranice, ponovo skeni- ra, doda se naslovna stranica i rad je gotov. U biblioteku se dolazi kao u piljaru s pitanjem kakvih knjiga imate iz nečega kao npr. sociologije, ili ja bih trebao/trebala nešto o društvu, a kad imaju definiranu temu, ona je skraćeni- cama zapisana u mobitelu, pa na žalost našu, ne mogu da dešifriraju šta su to napisali. Na ponuđeni izbor literature, kad je pronađete i prezentirate je i predložite da je pre- gledaju, dobar dio korisnika kaže da im je to previše, da to ne mogu niti nositi sa sobom, a ne da toliko pregledaju, ili da to trebaju odnijeti onome tko im je zadatak dao da on vidi može li im to koristiti. Rad s korisnicima se po- nekad svodi na nivo obdaništa kad morate izvući iz njega, postavljanjem raznih pitanja i potpitanja, razlog zašto je uopće došao, pa nam se valjda zbog toga dešava da nije rijetkost da nas oslovljavaju tetama. A o dolasku roditelja umjesto studenata ili sa studentima da i ne govorimo. ODMEV