OZ 2009/1-2

24 ORGANIZACIJA ZNANJA 2009, LETN. 14, ZV. 1 – 2 Postoji i određeni broj studenata koji ne čitaju ćirilicu, a i dobar dio njih koji se ne služe niti jednim drugim jezikom osim svojim maternjim, pa je korištenje literature na dru- gim jezicima onemogućeno, a isto tako i korištenje do- stupnih baza. Ni nivo njihove informatičke pismenosti (a o informacijskoj da i ne govorimo) nije jednak, obzirom na različite osnovne i srednje škole iz kojih dolaze. Veoma bih voljela da su svi moji korisnici “zahtjevni“ pa da zajednički učimo jedni od drugih i jedni s drugima, da zajednički “pritišćemo“ fakultete i sve one koje treba da nam omoguće brži, bolji i raznovrsniji pristup informa- cijama i izvorima informacija. Takvih ima relativno mali broj i tada se čovjeku čini da ima smisla sve ono što radi, što je uradio i što još želi da uradi. Dan u kome se pojavi takav korisnik ili više njih je sretan i ispunjen dan, dan kao praznik. Za njih činimo sve što možemo čak i po- moću vlastitih privatnih veza širom svijeta, moljakamo kolege iz drugih, bogatijih okruženja da nam čine usluge i to nas čini sretnim. Radimo, dakle, i ono na šta nas nitko ničim ne obavezuje. Ali da se vratimo svakodnevnici. Činjenica iznešena u tekstu da su kopirnice korisnije od biblioteka, zapravo je kontradiktorna sa cijelim istraživa- njem i potvrđuje ono o čemu se naprijed govorilo. Studentima su kopirnice korisnije jer ih zanima samo osnovni udžbenik za pojedine predmete, a taj osnovni udžbenik u punoj ili skraćenoj verziji (verziji koju su napravili drugi studenti od originalnog) može se kupiti na kopirnici po nešto nižoj cijeni ali i u manjem formatu nego što je original i zato kopirnice nude studentima ono što je njima potrebno. Da im treba nešto više, kopirnice bi im bile nedostatne, a redovno se kopira i ono što se posu- di iz biblioteka. To je problem sa puno širom društvenom i kulturološkom dimenzijom. Biblioteke fakulteta sa velikim brojem studenata ne mogu imati onoliko primjeraka udžbenika koliko ima studena- ta, a tamo gdje nema čitaonice i gdje studenti ne plaćaju članarinu za biblioteku, preporuka je da osnovni udžbe- nik ili skriptu sami nabave, jer su jedino tako svi studenti ravnopravni. Kakav bi kriterij posudbe bio kad imate deset primjeraka udžbenika na tri stotine studenata!? Uz to od njih mogu da rade šta žele; da ih odmah presaviju, da ih zaborave bilo gdje, da spremaju ispit sljedeće dvije godine, da piju kafu na njima i ostalo. I tamo gdje postoje čitaonice, studenti nisu raspoloženi da se puno zadržava- ju, vjerovatno zato što čitaonica podrazumijeva određena pravila i organizaciju. Imali smo čitaonicu sa desetak računara i pristupom internetu, ali su je studenti više zlo- upotrebljavali igrajući igrice i pretražujući stranice sa neprimjerenim sadržajima i smetali jedni drugima; oni koji su htjeli da čitaju i uče bili su u tome onemogućeni. Nije bio problem što su donosili limenke i bočice sa so- bom, nego što su ih ostavljali po stolovima i sl. Tako da ne razumijem šta se u tekstu podrazumijeva pod opušte- nom atmosferom u čitaonicama, osobito ako se radi o tzv. tihim čitaonicama. Komunikacija između korisnika i bibliotekara bi trebala biti komunikacija između intelektualaca, gdje se osnovna načela normalnog kućnog odgoja podrazumijevaju i nema potrebe da student bibliotekara za nešto moli, čak ni frazu “Molim vas“ ne mora upotrijebiti; bilo bi dobro poštovati pravila normalne međusobne komunikacije. A preporuč- ljivo je imati dovoljno strpljena i ljubaznosti, jer su mladi ljudi prilično nervozni, nesigurni, ponekad i nepredvidlji- vi, danas osobito. Srela sam priličan broj korisnika ne samo studenata, koji uopće ne razlikuju pojam knjige i periodične publikacije; za njih je sve što ima korice knjiga, čak su i diplomski i magistarski radovi njihovih kolega za njih knjige; to iz- među ostalog, pokazuje i način na koji citiraju izvore. Znam, također, da ih tome nije nitko naučio; bibliotekari su raspoloženi da ih nauče i tome i mnogim drugim stva- rima i da zaista budu dio nastavno-naučnog procesa, ali su to najčešće bitke sa vjetrenjačama. Na fakultetima su strogo odijeljeni pripadnici nastavnog i administrativnog osoblja. Obzirom da ima studenata koji do dolaska na studij ni- kad nisu ušli u biblioteku, opravdan je njihov osjećaj izgubljenosti u biblioteci, jer je biblioteka kao pojam za njih velika nepoznanica. Svjesna toga, kao stručnjak i profesionalac, intenzivno se borim za uvođenje infor- macijske pismenosti kao obaveznog predmeta u prvoj godini dodiplomskog i postdiplomskog studija na cijelom univerzitetu, koju bi poučavali za to kvalificirani biblio- tekari, ali to još uvijek ne dopire do donositelja odluka. Sticanjem novih znanja koja ranije nisu bili u prilici steći, svi korisnici biblioteka, kako onih sa modernim servisima za pristup informacijama, tako i onih sa klasičnim, imali bi saznanja o načinima funkcioniranja ove vrste servisa i njihovim mogućnostima, a to bi dalje progresivno do- nosilo bolju poziciju i jednih i drugih, obzirom da se na fakultetima školuju ti budući donositelji odluka. Takvo poučavanje, međutim, zahtijeva opremljenost fakulteta za interaktivnu nastavu. Prijedlozi za poboljšanje stanja dani na kraju teksta, ako su upućeni bibliotekarima, upućeni su na potpuno po- grešnu adresu. Osim biltena prinova (koje bibliotekari rade iz bibliotečko-bibliografskog sistema, ako su u njega uključeni), svi ostali prijedlozi nisu u domenu rada i od- lučivanja bibliotekara; na takve stvari bibliotekari nemaju nikakvoga utjecaja. Koga to studenti i profesori trebaju ODMEV