OZ 2011/3

78 ORGANIZACIJA ZNANJA 2011, LETN. 16, ZV. 3 PODSTICANJE ^ITANJA KAO SLOŽENA PEDAGO[KO-PSIHOLO[KA AKTIVNOST Čini se da je mnogo "mitova" i predrasuda povezano upravo s čitanjem, što ometa izgradnju ispravnog stava prema učenju čitanja i podsticanju na čitanje. Neki autori navode da su među najvećim zabludama tvrdnje da je učenje čitanja prirodan proces i da će sva djeca na kraju naučiti čitati samo ako im se da dovoljno vremena. 2 Često se ističe da je dovoljno da djeca budu okružena raznovrsnim pisanim materijalima pa će s vremenom naučiti čitati prirodno kao što uče govorni jezik, koji se inače veoma razlikuje od pisanog. Protiv takve tvrdnje govore neki podaci prema kojima je pored najboljih nastojanja američkog društva u pravcu razvoja pismenosti, i dalje ogroman broj odraslih osoba nepismen, a gotovo četvrtina učenika četvrtog razreda osnovne škole ne posjeduje ni osnovne vještine čitanja. 3 Učenje čitanja nije nimalo lako i zahtijeva određene upute od najboljih i najvještijih učitelja, a podsticanje na čitanje čini se još težim i sofisticiranijim poslom. Čitanje nije samo primanje informacija iz pisanog teksta nego mnogo više od toga. 4 To je sposobnost koja je potrebna u korištenju svih medija, a ne samo u interakciji sa štampanim tekstom. Ono predstavlja jednu od temeljnih kompetencija za cjeloživotno učenje i uspjeh u školi, jer su čitačke vještine neophodne za napredovanje u obrazovanju. Takođe, čitanjem se dijete humanizira i osamostaljuje, razvija se i obogaćuje njegova osobnost. Primajući zapisanu mudrost i iskustvo, ono stječe vlastito iskustvo i znanje o stvarima, pojavama i ljudima koje mu inače možda nikada ne bi bile dostupne. Kada je u pitanju podjela na "vrste čitanja", izgleda da kakvu god kategorizaciju čitanja izabrali s obzirom na njegovu svrhu, na stepen angažmana intelekta ili mašte, format materijala, sklonosti, ili prema drugim osnovama, ona ne dohvata bit čitanja, ali i da tu aktivnost zapravo nije potrebno ni moguće strogo razdvajati, jer je sama čitačka vještina jedinstvena i temeljna za sve tipove čitanja. Ipak, prema nekim iskustvima čini se da bi u školskim uslovima trebalo razlikovati obavezno i slobodno čitanje, te književno (povezano sa književnostima i jezicima) i informacijsko čitanje 5 (povezano sa znanstvenim informacijama iz predmeta koji se izučavaju). Neki autori pak smatraju da je savremeni pojam čitanja obuhvaćen u pojmu pismenosti, a da je pismenost cjeloživotni proces učenja čitanja i pisanja koji uključuje stalno produbljivanje i usavršavanje znanja nakon što se savlada mehaničko čitanje i pisanje. 6 Za razliku od podučavanja čitanja koje se izvodi frontalno, grupno i u parovima primjenom raznih nastavnih metoda u okviru nastavnog procesa, kod podsticanja čitanja uz postupnost i sistematičnost najvažniji je izbor adekvatnog podsticaja u interaktivnom procesu, pa pristup mora biti individualiziran kao što su individualne mogućnosti, interesi i želje svakog pojedinačnog djeteta. Napredovanje u čitanju i njegovanje motivacije za čitanje uključuje i suočavanje s raznim preprekama i poteškoćama, te je potrebno uložiti napor i jačati volju za njihovo savladavanje. Zato je podsticanje na čitanje, za razliku od podučavanja u vještini čitanja čiji je cilj da dijete nauči čitati i da čita s razumijevanjem, dugotrajna aktivnost koja uključuje odgoj, njegovanje motivacije i stvaranje navike, jačanje volje i unutarnje potrebe i interesa za čitanje, otklanjanje prepreka i prevladavanje teškoća, odnosno ono zahtijeva strpljenje i upornost, pa i odgovarajuće kompetencije onoga ko vodi tu aktivnost. Ono ima slične, ali mnogo šire ciljeve i zadaće od same poduke u čitanju. Glavni cilj podsticanja čitanja je uvođenje u svijet knjige i čitanja, pažljivo i bez prisile, djelujući tako da dijete zavoli čitanje i uživa u njemu cijeli život, te da se koristi tom sposobnošću i vještinom u razne svrhe. Podsticanje čitanja je dakle pedagoško-psihološka aktivnost koja obuhvata niz komponenti, a odgoj kao i obrazovanje ne može biti intuitivan i kampanjski posao. Nije moguće djelotvorno podsticati čitanje a nemati na umu pitanja kako i koga, nemati svijest o svrsi i ciljevima, nemati instrumente i sredstva za postizanje ciljeva, te voditi računa o uspješnosti. Riječ je o kompleksnom problemu čija artikulacija i izvođenje odgovarajućih zaključaka nužno nameće potrebu interdisciplinarnog pristupa. Da bi se kreirali odgovarajući programi podsticanja čitanja i ispravno stimuliralo čitanje, nužno je najprije definirati pojmove i aktivnosti, te imati u vidu ciljanu skupinu, njene osobine i motive koji je pokreću. Motivacija je najvažnije pitanje svih vrsta učenja i vježbanja, pa se prilikom kreiranja programa moraju imati u vidu najbolji načini i sredstva za buđenje i razvoj motivacije, te metode otkrivanja i vođenja interesa kojima se treba služiti. Smatra se da je igra najznačajniji oblik društveno-kognitivnog života djeteta i njena se uloga ne smije zanemariti prilikom učenja i razvoja poželjnih navika. Međutim, treba naglasiti da samo organiziran, sveobuhvatan i dobro osmišljen rad na podsticanju djeteta na čitanje u kojem učestvuje šira zajednica skupa sa porodicama, školama, bibliotekama, vrtićima i drugim ustanovama i stručnjacima koji brinu o djetetu može biti učinkovit i dati trajno dobre rezultate. U pokušaju da se osvijetle uzroci nedovoljne pažnje posvećene podsticanju čitanja i nedostatka bibliotečkih programa za tu svrhu, naročito onih namijenjenih djeci, možda je indikativno to da se u literaturi i javnom govoru ponekad može primijetiti neka vrsta personificiranja biblioteke kao ustanove i zbirke informacijskih izvora, kao da se smatra da biblioteka može bez odgovarajućeg Indira Kasapović: PODSTICANJE ČITANJA KAO ZAJEDNIČKA ZADAĆA BIBLIOTEKA, VRTIĆA I PORODICE