OZ 2011/4

162 ORGANIZACIJA ZNANJA 2011, LETN. 16, ZV. 4 UVOD Kad sam od kolege Francija Pivca dobio poziv za izlaganje na COBISS konferenciji s već definiranim naslovom, u početku sam se dvoumio. Međutim, što je vrijeme više prolazilo ponuđeni naslov mi je postajao smisleniji i poticajniji za kvalitetan sadržaj izlaganja, koje bi činilo simbiozu suvremene teorije menadžmenta, tacitnoga znanja i iskustva iz prakse. Ovo vječito pitanje Kako biti dobar rukovoditelj? – uopće, a napose Kako rukovoditelj knjižnice ? uvelike se razmatralo u prošlosti, egzistira kao veliko pitanje danas, a takozvani konačni odgovor bit će predmetom zanimanja i budućih generacija. Ipak, u izlaganju ću pokušati anatomski iznijeti svoje dvadesetogodišnje iskustvo ravnatelja Gradske knjižnice Zadar. Držim da bi moj primjer mogao biti zanimljiv, ako ne i poučan za mnoge bivše i buduće ravnatelje, ne samo knjižnica već i rukovoditelje kulturnih ustanova uopće. Pri tom posebno mislim na zemljopisni pojam Jugoistočne Europe, na države u tranziciji gdje ravnatelji dobrim dijelom ovise o političkim i gospodarskim moćnicima u skoro nemogućim uvjetima egzerciranja stručne autonomije u svim područjima svog djelovanja. Moje će iskustvo zacijelo biti još bliže paradigmi nakon što iz života rada kao ravnatelj iznesem ugodne ali i dosta neugodne doživljaje kako bi budući aspiranti za takve funkcije mogli znati što ih sve može čekati. Ovdje se moram odmah ograditi: moja razmišljanja ne moraju biti dobra odnosno najbolja za svaku osobu i situaciju jer je svaka prilika i neprilika vezana uz mnoštvo drugih pojedinosti koje svaki slučaj čini jedinstvenim i teško ponovljivim. Drugim riječima, u rukovođenju ustanovom i ljudima potrebno je eksplicitno znanje iz oblasti menadžmenta, ali i tacitno, iskustveno znanje koje proizlazi iz domene subjektivnog, spoznajnog i eksperimentalnog učenja. Mogu reći da sam u svojem dugogodišnjem radu spoznao da je rukovođenje rijetka vještina, koju posjeduju mnogi, ali je otkriju, prepoznaju i koriste samo rijetki. Jasno je da funkcija ravnatelja sa sobom donosi mnoštvo časti i obveza, ali i dramatičnih momenata pomiješanih s često nepodnošljivom gorčinom. Često znam kazati da bi se ono što sam kao ravnatelj proživio u jednom životu, moglo rasporediti na više osoba ili na više života. Ovakva izjava svakako čini ovo izlaganje napetijim, zbog čega bi u podnaslovu moglo stajati Kako sam kao ravnatelj preživio više od dva desetljeća? U samom uvodu želim svojim današnjim i budućim kolegama naglasiti kako rukovoditelj, uz stalno usavršavanje u području menadžmenta, treba biti primjer u stalnom strukovnom i znanstvenom usavršavanju i napredovanju kako bi mogao biti uzor svojim djelatnicima u struci. Tako će optimalno osigurati strukovnu autonomiju i zaštitu od različitih udara izvana i iz samog kolektiva u izravnoj funkciji organizacijskih ciljeva. POJA[NJENJE POJMOVA IZ NASLOVA Da bih mogao dati nekolike odgovore na pitanje iz naslova Kako biti dobar rukovoditelj?, nije zgorega pojasniti riječi odnosno pojmove sadržane u samom naslovu: 1. Glagol biti implicira bivstvovanje, koje se ostvaruje u tri segmenta; 1. doživjeti , 2. imati viziju budućnosti, strategiju i 3. biti postojan, ustrajan u oba prethodno navedena područja. Opisat ću nekoliko situacija koje sam kao ravnatelj doživio, nadalje kakvu sam viziju budućnosti imao, oblikovao i realizirao, te kako sam u navedena dva područja bio postojan, ustrajan. 2. Pridjev dobar u slavenskim jezicima je, najvjerojatnije pod utjecajem njemačkoga jezika, promijenio svoje značenje i često je u svakodnevnoj upotrebi u kombinaciji s riječima koje su mu dijametralno oprečne. Njemačka riječ, pridjev albern BITI DOBAR RUKOVODITELJ KNJIŽNICE PRIMJER IZ PRAKSE Ivan Pehar Gradska knjižnica Zadar doi:10.3359/oz1104162