OZ 2011/4

M T 169 ORGANIZACIJA ZNANJA 2011, LETN. 16, ZV. 4 ravnatelja producirano je mnoštvo medijskih osvrta. Između ostalih, na naslovnoj stranici Narodnoga lista stajao je veliki naslov citirane izjave predsjednika Gradskoga vijeća Zadra: „Grad je vlasnik Knjižnice, a za Pehara važi: veži konja gdje ti gazda kaže!" Navedeni gospodin koji je to izrekao vrlo brzo je i osobno doživio sudbinu sličnu mojoj. Naime, smijenjen je na isti način kako su smjenjivali i mene, no ipak s velikom posljedičnom razlikom između nas: predsjednik Gradskoga vijeća nikad više se nije uspio vratiti na položaj na kojem je bio, a ja sam na sreću uspio sve to preživjeti i proživjeti još dosta rizičnih situacija. Slika 6: Faksimil naslovnice zadarskog Narodnog lista od 10. veljače 2000. godine. Zahvaljujući spomenutim i mnoštvu nespomenutih "kvalifikacija" koje sam doživio, u tim vremenima sam kao rijetko kada u životu imao vatreno krštenje gdje sam uvježbavao moralnu kategoriju hrabrost, sposobnost suočavanja sa strahom, boli, rizikom, ismijavanjem, sramotom, osudom ... Sve to ili slično tome dovodilo je moju frustracijsku toleranciju do iznemoglosti, ali ujedno osnaživalo moj osobni i stručni integritet, autonomiju. Moj je slučaj po prvi puta ujedinio našu knjižničarsku struku. Umnožavale su se peticije i potpisi kolega iz cijele Hrvatske, kao i mnogih uglednika iz javnog života da me se vrati na radno mjesto ravnatelja. Time je moja postojanost, ustrajnost sve više dobivala na snazi. Nisam želio napuštati radno mjesto i radni prostor, bez obzira što je Grad odmah imenovao novog ravnatelja. K tome, zbog niza učinjenih proceduralnih pogrešaka koje su političari pri tome učinili, bio sam uvjeren u svoju konačnu pobjedu. O tragikomičnim trenutcima i pojedinim pikanterijama o tijeku dvomjesečnog dualnog ravnateljstva knjižnicom bolje je ne govoriti. Na sreću, nakon zakonom dozvoljenog dvomjesečnog razdoblja, ministar kulture donio je konačnu odluku u moju korist. No, s time ne prestaju gorki trenutci, slijedi slanje revizije, inspekcije u ustanovu, ponovno javno blaćenje jer sam od – u to vrijeme politici nepoželjnog – Otvorenog društva SOROS uspio dobiti dovoljno novca za projekt informatizacije cijele Knjižnice kao i za projekt Knjižnica kao središte zajednice . No, to nije sve. Naveo bih još nekoliko primjera političkog pritiska: prijetnje otkazom ukoliko realiziram najavljenu akciju deogradizacije (skidanja ograde između Knjižnice i susjedne škole); blokira se već dugo pripremana odluka Veleposlanstva Republike Austrije da me se imenuje austrijskim počasnim konzulom itd. STATUS RAVNATELJA KULTURNE USTANOVE Izme đ u politike i predstavnika osniva~a Ravnatelji knjižnica nalaze se u dosta nezahvalnoj sendvič poziciji između struke i osnivača Knjižnice, odnosno njihovih predstavnika u upravnim vijećima ustanove. Približno sličan status je i u zapadnim zemljama. Međutim, prema praksi tranzicijskih zemalja u upravna vijeća se regrutiraju isključivo izvršitelji političkih zadataka osnivača, dok se u zapadnim državama s dugom demokratskom tradicijom prakticira članstvo stručnih osoba, osoba koje se zauzimaju za dobro ustanove. To govori o nezavidnom položaju ravnatelja i njihovoj minimalnoj ili unaprijed izgubljenoj autonomiji. To se često odražava na donošenje nekvalitetnih odluka, zapostavljanje struke, izravno miješanje u zapošljavanje djelatnika, a u konačnici ima negativne posljedice za struku. Tako se može reći da članovi upravnih vijeća poput gore opisanih često više sputavaju nego unapređuju rad knjižnica. Ako se sve to ima na umu, postavlja se pitanje mogu li ravnatelji knjižnica popraviti svoj status ukoliko bi se politički angažirali. Bi li svojim političkim angažmanom mogli učiniti više za svoju ustanovu? Zbog svoje osjetljivosti, o ovim se pitanjima rijetko kada razgovara na ravnateljskim skupovima. Neko istraživanje u tom smislu nije donijelo neke jasnije upute. Sve se opet svelo na osobnost, karakternu strukturu pojedinih ravnatelja kao i na prilike i neprilike u kojima djeluju. Moje osobno iskustvo govori da je za ravnatelje i za ustanovu bolje kada nema političkog angažmana, odnosno stranačkog opredjeljivanja. Ipak, ovdje nije na odmet spomenuti diplomatske odnose s politikom, i javnostima uopće, koje bi ravnatelji trebali što suptilnije prakticirati. Pored svih spomenutih i nespomenutih nedaća koje sam proživio u dugogodišnjem ravnateljstvu moram priznati da mi je ipak uspjelo održati ljudsku i stručnu autonomiju nakon čega su, nadam se razvidne pozitivne posljedice za struku u kojoj djelujem, kao i respekt što ga – unatoč neslaganju u nekim stavovima – uživam kod predstavnika osnivača. Bez obzira na neka razmimoilaženja, ipak nam uspijeva raditi na zajedničkom zadatku napretka ustanove, a na dobro i zadovoljstvo njenih korisnika i uopće građana Zadra od kojih najčešće možete čuti da su ponosni na Knjižnicu . Ivan Pehar: BITI DOBAR RUKOVODITELJ KNJIŽNICE