OZ 2011/4

170 ORGANIZACIJA ZNANJA 2011, LETN. 16, ZV. 4 U sklopu ovog razmišljanja potrebno je spomenuti vazda aktualno pitanje u stručnoj praksi: Je li bolje ravnatelje knjižnica regrutirati iz same struke ili izvan knjižničarske struke s menadžerskom vokacijom? Ovdje mogu navesti da sam postao ravnatelj bez prethodne izobrazbe u knjižničarskoj struci i menadžmentu. Dakle, u trenutcima kada sam primljen za ravnatelja nisam pripadao ni jednoj spomenutoj kategoriji. Nameće se, stoga, pitanje imam li uopće pravo o ovom pitanju raspravljati. Bit ću otvoren i iskren: u knjižničarstvo sam ušao iz socijalne i opće pedagogije zahvaljujući prijateljima, kolegama bivšim studentima, proljećarima iz 1971. g. Zbog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću i osobno sam za vrijeme Jugoslavije teško dobivao zaposlenje. Bez obzira kakav će sud o meni kao ravnatelju steći kolege, čitatelji ovih redaka, reći ću da nikada ne bih ponudio mjesto ravnatelja Gradske knjižnice Zadar Ivanu Peharu, a kada bih u današnjim prilikama bio u prilici da odlučujem o izboru ravnatelja Knjižnice na osnovi ponuđenog životopisa 1991. g. Radije bih ga ponudio osobi iz knjižničarske struke koja je prošla dodatno školovanje na području menadžmenta i marketinga i iskazala se u praksi ili bih za ravnatelja ovakve ustanove izabrao osobu ekonomske struke koja je stekla dodatno obrazovanje iz knjižničarstva. No, u jednome sam 1991. g. pri izboru za ravnatelja bio ipak u prednosti. Naime, većini kolektiva sam kao nepoznata osoba i bez dodatne knjižničarske izobrazbe više obećavao nego drugi natjecatelj sa stručnim ispitom iz bibliotekarstva kojeg je kolektiv dobro poznavao. POZIV – ZANIMANJE Zasigurno je da će svatko od vas imati svoj stav o mišljenjima koja sam iznio, dobrim dijelom iz vlastita iskustva. No, dragi kolege ravnatelji i čitatelji ovog teksta vjerujem da ćemo se u stavovima o sljedećoj temi ipak složiti. Naime, da li je netko doktor informacijskih znanosti, knjižničarstva ili menadžmenta može biti itekako važno. Međutim, nepobitno je važno da te osobe, osobno i u području javnog djelovanja, prakticiraju život u odnosu simbioze erosa , tj. strasti, i thanatosa , tj. eshatološkog, zagrobnog. Ova moja teza istodobno uključuje i nikog ne isključuje: religiozne, agnostike, ateiste itd. Naime, uvjeren sam da je potrebno u bilo kojoj djelatnosti posao obavljati na razini erosa, strasti, uživljavanja, potpune predanosti pozivu , gdje se posao svakodnevno pretvara u uvijek novu radosnu igru, gdje se osoba identificira sa svojim pozivom i ustanovom, gdje se osjeća sklad razuma, osjećaja i ponašanja. Po mom osobnom shvaćanju to se bitno razlikuje od prakticiranja posla na razini tzv. profesionalnog zanimanja kada se posao odrađuje. Te pojmovne i sadržajne razlike objašnjavam primjerom jedne medicinske sestre. Velika je razlika sestre kojoj je posao zanimanje i koja Vas kao pacijenta u bolnici korektno posluži sa svim lijekovima koje trebate uzeti. Ona odgovara korektno i na sva Vaša pitanja o zdravlju na čemu Vaš odnos pacijenta – medicinska sestra završava. S druge pak strane, medicinska sestra s pozivom učinit će sve kao prethodno spomenuta sestra, no ona će Vam uz sve to spontano podariti dodanu vrijednost: osmjeh, utjehu, podignuti Vaš uzglavak sa zadovoljstvom i bez mrštenja ili utažiti Vašu žeđ. Sličnu razliku nalazimo svakodnevno i u našem poslu knjižničara. Knjižničarka koja svoj posao uzima kao poziv, dopustit će Vam da uđete u knjižnicu i poslije isteka radnog vremena i pričekati nekoliko minuta, iako bi trebala žuriti kući gdje je nestrpljivo čeka obitelj. Knjižničarka koja se prema poslu odnosi na razini zanimanja s umjetnim osmjehom reći će zakašnjelom korisniku: " Oprostite, ali mi radimo samo do 19.30 i Vaše kašnjenje oduzima moje dragocjeno privatno vrijeme ." Ne pomaže korisniku ni žalobni glas, molba zadužiti bitnu knjigu, što mu je u dolasku sa sela kasnio autobus ili slično. Nadalje, za prvu knjižničarku knjiga je dar Božji, kulturno dobro koje zavređuje visok respekt, dok je za drugu knjiga predmet poput opeke za gradnju kuće. Osobe – djelatnici i rukovoditelji – koji žele ostaviti trag, biti prepoznatljivi, žele da njihov trag što duže traje, koje imaju eshatološki osjećaj duga i obveze prema prošlosti i budućnosti, zasigurno su kadri pridonijeti općem dobru više od drugih. Eshatološka potreba, iznadprosječna dubinska žeđ ostavljanja traga iza sebe, najvidljivija je u književnika, znanstvenika, inovatora, velikih ljudi u različitim područjima djelovanja koja ih potiče bez obzira na veliku žrtvu koju pri tome daju. Tako i ravnatelj koji od kuće dolazi s razmišljanjima, pripremom i idejama na posao, ravnatelj koji se identificira s poslom i ustanovom, svakako je u prilici više pridonijeti općem dobru. Takav ravnatelj osobno doživljava ispunjenje svojih vizija i raste zajedno s ustanovom. Vezano uz prethodna dva razglabanja, vratio bih se još jednom na vrijeme kada sam 1991. g. primljen za ravnatelja. Već sam napomenuo da tada nisam zadovoljavao niti jedan od dva, po mom mišljenju bitna i već spomenuta, uvjeta: ni studij knjižničarstva niti ekonomije s dodatnim studijom knjižničarstva. No posjedovao sam neodoljiv eros, strast i kontinuiranu želju za boljim i kvalitetnijim. Nisam gledao "punktualno" već cjelovito, što je većina djelatnika prepoznala, te su me podržali. S vremenom sam svojim stručnim usavršavanjem dobrim dijelom kompenzirao spomenute nedostatke. ZAKLJU^AK Mislim da je dobar ravnatelj onaj koji radi na dobro struke, svojih djelatnika, korisnika i zajednice u kojoj Ivan Pehar: BITI DOBAR RUKOVODITELJ KNJIŽNICE