OZ 2016/1

13 ORGANIZACIJA ZNANJA 2016, LETN. 21, ZV. 1 Uvod Promjene tehnološke i socio-ekonomske naravi, izazvane razvojem informacijsko-komunikacijske tehnologije, svakodnevno sve snažnije utječu na obrazovanje, profiliranje radnih mjesta, profesije i vrste poslova. Ove su promjene također utjecale i na načine učenja, generiranja, primjene i distribucije znanja. Životni ciklus znanja je skraćen, učenje i rad postaju sinonimi, a znanje se generira, distribuira i koristi na mnogo različitih mjesta izvan univerziteta i visokih škola: na televiziji, internetu, u korporacijama, think tankovima, vladinim i konsultantskim biroima. Kako nova i postojeća znanja ne mogu stvarati i primjenjivati neobrazovani ili slabo obrazovani ljudi, mijenja se i društvena uloga obrazovanja u globaliziranom svijetu, pa raste svijest o njegovoj važnosti za društveni, kulturni i ekonomski razvoj u kome se mladi ljudi moraju opskrbiti novim vještinama, znanjima i idejama. Učenje i stjecanje znanja u obrazovnim procesima ovisi u značajnoj mjeri od načina poučavanja i razvijenosti strategija i vještina učenja svakog pojedinca, a strategije i vještine učenja su važne i za učenje izvan obrazovanja. Proces učenja je proces personalne konstrukcije značenja te se odvija na temelju vlastite konstrukcije i dekonstrukcije i rezultat je sopstvene interakcije sa svijetom u određenom društvenom i kulturnom okruženju, pa svako snosi odgovornost za svoje učenje i njime upravlja. Fosnot i Perry (2005, p. 22) iznose neke opće principe koji se mogu primijeniti u redefiniranju obrazovnih praksi: • Učenje nije rezultat razvoja, učenje je sam razvoj koji od studenata zahtijeva kreativnost i samoorganizaciju, pa stoga nastavnici trebaju omogućiti studentima propitkivanje, postavljanje vlastitih hipoteza i modela, njihovo testiranje, razgovor o njima i provjeru u praksi. • Greške (u smislu neuspješnih pokušaja) su sastavni dio studentove koncepcije o nečemu i stoga ih ne treba izbjegavati i minimizirati, nego mu omogućiti istraživanje i stvaranje više mogućnosti; čak i kad su u pitanju kontradiktorne ideje, treba ih osvijetliti, istražiti i uzeti u obzir. • Razmišljanje je pokretač učenja, a rasprava u grupi izaziva i podstiče dalje razmišljanje, pa je razred aktivna zajednica za razmišljanje i razgovor, a studenti su umjesto nastavnika odgovorni za odbranu, dokazivanje, opravdavanje i predstavljanje svoje ideje. • Učenje vodi ka izgradnji struktura koje generaliziraju iskustvo i često zahtijevaju reorganizaciju polaznih koncepcija. Navedeno nas upućuje na činjenicu da je fokus sa poučavanja pomjeren na aktivno učenje, sa nastavnika na studenta, sa udžbenika i priručnika na široko distribuirane izvore informacija i na njima zasnovanog znanja, pa se od studenta očekuje intenzivniji samostalni angažman, aktivno učešće u nastavi, istraživački pristup, kreativnost, postavljanje problemskih pitanja, podsticanje diskusije, saradnja, razvijanje kritičkog mišljenja i timski rad u kreiranju znanja, bez obzira na načine i raspoložive resurse. Odgovornost za učenje je na studentu i njegovoj samoorganizaciji i samoregulaciji što apostrofira autonomiju u procesu učenja, umrežavanje sadržaja i odgovornost za razvoj i stjecanje kompetencija. Promijenjeno shvatanje uloge učesnika obrazovanja i svrhe obrazovanja nužno je dovelo do razvoja novih pristupa i modela učenja. Kako je fokus pomjeren sa poučavanja na aktivno učenje koje započinje pitanjem, slučajem, problemom, a studenti su inicirani da u tome aktivno i kreativno učestvuju, aktivno učenje je preovlađujuća karakteristika težnji savremenog obrazovanja i obilježeno je mogućnostima koje studente iz pasivnih slušatelja koji prave bilješke pretvaraju u ključne učesnike procesa učenja. Kao aktivni učesnici nastave, studenti se sa svoje strane moraju pripremati za svaki nastavni sat i biti spremni učestvovati u diskusiji, timskom radu, razmišljati o postavljenim zadacima, postavljati pitanja i rješavati zadane problemske situacije. Uloga nastavnika je da ih usmjerava u pravcu koji će obezbijediti da studenti sami otkrivaju rješenja. Kako aktivno učenje, koje je usmjereno na studenta, podrazumijeva takav pristup učenju koji omogućuje razvoj kompetencija i stjecanje znanja kroz njegovo konstruiranje u samostalnom i aktivnom angažmanu u procesu učenja i poučavanja, pronalaženje i prikupljanje informacija iz različitih izvora u kojima su pohranjene, važan je dio u svakom obliku učenja i poučavanja. Izvori znanja i informacija su široko distribuirani i mogu biti knjige, časopisi, televizija, baze podataka, radio, stručna udruženja, vladine agencije, internet. Unapređenje znanja kroz istraživanje je ključna uloga sistema visokog obrazovanja koji treba kroz svoje programe promovirati inovacije, interdisciplinarnost i transdisciplinarnost uz dugoročnu orijentaciju na ciljeve i potrebe društva. Kako se sa snažnim razvojem informacijsko-komunikacijske tehnologije priroda informacija drastično promijenila, tako se nužno redefinirala i priroda izvora informacija, te način na koji se izvori informacija upotrebljavaju kao podrška učenju. Izvori se pri tome definiraju kao " mediji, ljudi, mjesta ili ideje koji imaju potencijal da potpomognu učenje ", a učenje zasnovano na izvorima " je upotreba i primjena dostupnih izvora koji svojim sadržajima zadovoljavaju različite obrazovne potrebe. " (Hannafin i Hill, n.d., p. 526) S obzirom da nastavnik više nije jedini isporučitelj znanja, učenje zasnovano na izvorima odnosi se na principe koji Beba Ešrefa Rašidović: IZVORI INFORMACIJA U AKADEMSKOM OKRUŽENJU