OZ 2016/1

14 ORGANIZACIJA ZNANJA 2016, LETN. 21, ZV. 1 upravljaju izborom i organizacijom sadržaja učenja i na koncepte koji omogućuju prijenos znanja, što čini da studenti samostalno pristupaju različitim izvorima informacija bez pomoći nastavnika. Učenje, koje je zasnovano na izvorima, razvija sposobnosti za takve aktivnosti, strategije za pronalaženje i prikupljanje informacija, odabir, analizu i vrednovanje, kao i sintezu i predstavljanje pronađenih informacija i njihovo pretvaranje u znanje. Učenje, koje je zasnovano na izvorima, je strukturirano učenje učenja, usmjereno na studenta i uključuje učinkovito korištenje širokog spektra analognih, digitalnih i virtuelnih izvora informacija, kao i ljudskih resursa, što podstiče razvoj različitih interesa, iskustava, stilova učenja, potreba i sposobnosti. Studenti su aktivno uključeni i odgovorni za svoje učenje, ali učenje zasnovano na izvorima ne znači samo osigurati pristup i pružiti širok spektar prikladnih izvora za učenje. Učenje na izvorima znanja i informacija je mnogo više od sadržaja i pronalaženja pravog odgovora i podrazumijeva znanja, sposobnosti, strategije i vještine pristupanja, pronalaženja, pretraživanja, vrednovanja, korištenja i primjene informacija, te razvoja kritičkog mišljenja, sposobnosti rješavanja problema, komunikacije i kreativnosti. Interakcija s različitim izvorima znanja i informacija olakšava učenje i pomaže u rješavanju problema i traženju odgovora na postavljena pitanja, umjesto da ti sadržaji budu pripremljeni kao gotovi i konačni. " Amaterizam i anonimnost / nejasno autorstvo nisu do te mjere problematični kada je riječ o korištenju sadržaja radi razbibrige ili zabave, ali spomenuti fenomeni u znanstveno- istraživačkim ili obrazovnim procesima mogu utjecati na valjanost, pouzdanost i povjerljivost rezultata " (Šimić i Špiranec, 2015, p. 69), pa je za studente nužno poznavanje i razlikovanje različitih izvora znanstvenih informacija i znanja i njihovih ključnih karakteristika i pronalaženje informacija primjerenih akademskom okruženju. Izvori znanstvenih informacija i znanja Koliko god bila vrijedna neka nova znanstvena informacija, ne postaje novom spoznajom i novim znanjem dok se kao dokument znanja ne objelodani, ne diseminira i ne podvrgne sudu znanstvene zajednice, čime se omogućuje prenošenje znanstvenih spoznaja i upotreba rezultata od strane drugih znanstvenika (Suppe, 1998). Dokumenti znanja, kao i sama znanost, imaju sljedeće karakteristike (Dizdar, 2012, pp. 43–44): • kumulativnost – znanost je historijska i univerzalna kategorija u kojoj se znanja naslanjaju na prethodna i rastu u kontinuumu; • specijalizacija i diferencijacija – interdisciplinarnost, transdisciplinarnost i multidisciplinarnost - sa tendencijom stalnog umnožavanja informacija i znanja dolazi do stvaranja novih znanstvenih disciplina, ali i integrativnih procesa i međusobnog prožimanja znanosti, što utječe na generiranje novog znanja; • rast i zastarijevanje – eksponencijalni rast informacija i znanja doveo je do velikog i stalnog prirasta znanstvene literature i njenog brzog zastarijevanja, jer je skraćen životni ciklus znanja, posebno u nekim znanstvenim disciplinama; • internacionalnost – bez obzira na moguće jezičke barijere, znanstvena literatura podliježe određenim standardima koji olakšavaju njeno korištenje, kao što je struktura, sažeci na drugim jezicima, organizacija korištenih izvora, što je čini univerzalnom, osobito s obzirom da istraživanje ne poznaje granice, a rezultati se kritički vrednuju u okviru globalne znanstvene zajednice; • javnost – zabilježeno znanje je javno i dostupno svakom kroz određene institucije (izdavačke kuće, distribuciju i biblioteke), ali i kroz elektronske tokove koji omogućuju nelinearni pristup znanju. Značajan dio sistema ukupne društvene komunikacije predstavlja znanstvena i akademska komunikacija u kojoj učestvuju istraživači, posrednici i korisnici, pri čemu se komunikacija odvija u okviru institucija kakve su znanstvenoistraživački instituti, izdavači, biblioteke, ali i elektronskim kanalima koji su je pojednostavili i ubrzali. Proces znanstvene komunikacije teče u tri faze: 1. Samo izvođenje istraživanja tokom kojeg dolazi do razvoja ideja i neformalne komunikacije među znanstvenicima. 2. Priprema i uobličavanje rezultata istraživanja u komunikaciji sa kolegama. 3. Krajnji proizvod istraživanja koji se fiksira u nekom mediju i koji se distribuira bibliotekama i drugim institucijama akumulacije informacija ili se postavlja u neki digitalni repozitorij na mreži ili na vlastiti blog i web stranicu. Navedeno upućuje na činjenicu da postoje formalni i neformalni načini prijenosa znanstvenih informacija i na njima zasnovanog znanja, pri čemu su formalni kanali znanstveni časopisi i knjige, a neformalni su neposredna diseminacija znanstvenih informacija unutar znanstvene zajednice kroz raspravu sa kolegama i saradnicima tokom istraživanja, sa drugim kolegama na konferencijama i raznim sastancima, te kroz različite lične kontakte što ih omogućuje tehnologija u web 2.0 okruženju (Dizdar, 2012, p. 44). Rezultati ove komunikacije su različite vrste dokumenata znanja, kao što su članci u časopisima, knjige, zbornici radova, bibliografije, katalozi, enciklopedije, priručnici, Beba Ešrefa Rašidović: IZVORI INFORMACIJA U AKADEMSKOM OKRUŽENJU