OZ 2016/1

16 ORGANIZACIJA ZNANJA 2016, LETN. 21, ZV. 1 Primarni su izvori informacija općenito "svi izvori u originalnom obliku u bilo kojem mediju, koji predočuju sadržaj onako kako ga je osmislio autor, originalni materijali i originalni proizvodi nečijeg uma koji nisu filtrirani interpretacijom, kao što su književna djela, znanstvena djela, memoari, govori, pisma, izvještaji, disertacije, patenti, intervjui i upitnici, autobiografije, dnevnici, članci iz časopisa koji iznose originalne ideje i prikazuju originalna istraživanja, artefakti kao zgrade, namještaj, alati ili odjeća, fotografije, muzička i druga umjetnička djela" (Rašidović, 2012, p. 33). Primarni izvori znanstvenih i tehničkih informacija opisani su kroz funkcije izbora, produkcije i distribucije u smislu polazne tačke generiranja znanstvenih i akademskih spoznaja, te predstavljaju dokumente kojima se prvi put u javnosti prezentiraju rezultati izvornog znanstvenog istraživanja, teorijskih analiza, empirijskih podataka, dakle nova znanja ili nova tumačenja poznatih činjenica koja doprinose porastu postojećeg znanja. Primarni izvor može najviše približiti čitaocu originalnu ideju autora i doprinijeti širenju informacija u vremenu i prostoru, te olakšati utvrđivanje prioriteta u budućem istraživanju. Ovdje je od izuzetnog značaja metodološki postupak koji predstavlja ključni dio primarnih publikacija, jer omogućuje provjerljivost istraživačkih pristupa i rezultata s obzirom da istraživanje može biti ponovljeno od bilo kojeg kompetentnog istraživača. U primarne izvore znanstvenih i tehničkih informacija spadaju (Hjørland, et al., 2005, p. 12): monografije (tretiraju jednu temu ili jedan njezin aspekt, i primarni su izvor samo ukoliko prezentiraju originalne rezultate), izvorni znanstveni članci i članci i poglavlja u knjigama pod uredničkim angažmanom (ukoliko također iznose originalne nalaze), kritičke analize, prezentacije na kongresu, simpoziju, konferenciji, siva literatura (uključujući disertacije, rasprave, tehničke izvještaje), izvještaji i razne vrste službenih i vladinih publikacija, patenti, standardi. Primarni izvori mogu biti u sastavu neke serijske publikacije i takvi su članci, prethodna i kongresna priopćenja i zbornici sa raznih znanstvenih skupova, pri čemu ovi posljednji predstavljaju generičke primarne izvore što se pišu prema propozicijama određenog skupa, koje jesu slične propozicijama za pisanje znanstvenog članka u časopisu, ali se ne podvrgavaju institucionaliziranoj recenziji (Gerc, 2008, p. 39). Serijske publikacije (kontinuirane, neomeđene) se definiraju kao publikacije koje izlaze u odvojenim sveskama, obično obilježenim brojem i datumom, pod jedinstvenim naslovom, u redovnim ili povremenim intervalima, a obuhvataju periodiku, novine, godišnjake, bibliografije, izvještaje, imenike, zbornike, almanahe, kalendare (Dizdar, 2012, p. 46). Jedan dio serijskih publikacija spada u sekundarne i tercijarne izvore informacija (Gerc, 2008, p. 40). Periodika je najmnogobrojnija serijska publikacija, a definira se kao neomeđena publikacija koja izlazi u tačno određenim vremenskim periodima – sedmično, petnaestodnevno, mjesečno, kvartalno, polugodišnje ili godišnje – pod istim naslovom i nepoznatim vremenom izlaženja, u kontinuitetu brojeva i volumena, sa unaprijed manje ili više definiranim propozicijama (Burkhardt, et al., 2010). Sadržajno se sastoji od određenog broja različite vrste članaka i priloga različitih autora, a od posebnog je značaja, jer diseminira tekuću informaciju zahvaljujući svome učestalom i kontinuiranom izlaženju, za razliku od knjiga i monografskih publikacija za čije je stvaranje, objavljivanje i diseminiranje potrebno više vremena, a one ne donose ili rijetko donose nove znanstvene spoznaje i najčešće predstavljaju dubinska, temeljna znanja. Periodične publikacije izlaze češće nego knjige i monografije, pristupačnije su i standardizirane forme i područje su u kome se novo znanje ponajprije objelodanjuje. U periodiku spadaju časopisi, magazini (revije), bilteni (novosti). Distinkciju među periodičnim publikacijama čini namjena (za koga i zbog čega se izdaju), kao i vrsta, kvalitet, pouzdanost i tačnost informacija, pa se ove činjenice moraju imati na umu kod korištenja njihovih sadržaja u različite svrhe. U svojoj taksonomiji periodičnih publikacija, Burkhardt i saradnice (2010, p. 64) periodiku dijele na: • popularne magazine, • stručne, trgovačke i industrijske časopise, • znanstvene, akademske, recenzirane časopise. Prema taksonomiji Burkhardt i saradnica, i autorica Dizdar daje sljedeću klasifikaciju periodike po značajnim kriterijima (tabela 1.) Tabela 1.: Taksonomija periodike Elementi Znanstveni časopisi Stručni časopisi Popularni magazini Izgled običan, formalan, uzdržan, ozbiljan industrijsko okruženje, sjajan, uglačan, blješteći atraktivan, blješteći, pun boje Omot običan prikazuje nešto iz industrijskog okruženja privlačan Papir običan blještav blještav Ilustracije crno-bijele kolor kolor Oglasi malo ili nikako umjereno, većinom vezano za prodaju mnogo Dužina članaka duži umjeren kraći Sadržaj istraživački pro- jekti, metodologija i teorija industrijski tren- dovi, proizvodi ili tehnike, organi- zacijske novine ličnosti, mišljenja, novosti, gen- eralno intere- santni članci Naslov često uključuje termine kao što su: časopis, pregled, bilten, anali, studije često uključuje riječ novosti, naslov nastoji biti kratak i praktičan i ukazuje na podruje kojem služi imaju popu- larne riječi u naslovu Beba Ešrefa Rašidović: IZVORI INFORMACIJA U AKADEMSKOM OKRUŽENJU