OZ 2016/1

19 ORGANIZACIJA ZNANJA 2016, LETN. 21, ZV. 1 magazin, novosti ili svaki tip serijske publikacije dostupan preko interneta. U skladu sa ovako široko prihvaćenom definicijom, ovim se publikacijama može pristupiti uz korištenje različitih tehnologija kao što su world wide web- www, gopher, ftp, telnet, elektronska pošta ili mailing liste " (Cole, 2004, p. 2). Dok se pojava prvih štampanih časopisa može pratiti od druge polovine 17. stoljeća, najraniji elektronski časopisi se javljaju krajem 20. stoljeća u području bibliotečko- informacijskih znanosti i umjetnosti. Smatraju se primarnim izvorima kao i štampani časopisi; štampana i elektronska verzija časopisa najčešće su identične ili s malim razlikama i dodacima s obzirom na mogućnosti koje tehnologija pruža u smislu animacija i multimedijalnih zapisa i interaktivnog pristupa, ali elektronski časopisi mogu postojati i samostalno bez štampanih inačica. Elektronski časopisi nisu vezani za vrijeme i mjesto i omogućuju pristup svojim sadržajima s radnog stola i velikom broju čitatelja istovremeno, olakšano je pretraživanje, pregledavanje i navigacija, a značajna prednost je veza između srodnih članaka ili njihovih pojedinih dijelova i veza na citirane izvore, koje je moguće otvoriti u punom tekstu. U znanstvenom i akademskom okruženju, ova vrsta izvora informacija ima sve veći značaj za brzu i učinkovitu komunikaciju znanstvenih i tehničkih informacija u određenom znanstvenom području, ali i u obrazovne svrhe. Podaci o radovima objavljenim u elektronskim časopisima se indeksiraju i distribuiraju kroz sekundarne izvore informacija ili tzv. Abstract and Index Services. Veliki dio ovih servisa predstavljaju nove baze podataka koje, kao obimni bibliografski informacijski sistemi, prikupljaju i diseminiraju informacije iz pojedinih znanstvenih disciplina. Pod indeksiranjem se podrazumijeva " skup principa, metoda, postupaka i njihovih primjena u informacijskom procesu, kojima se dokumentu dodjeljuju termini (ključne riječi ili kodovi), a u cilju opisivanja njihova sadržaja i kasnije njihovog ponovnog pronalaženja " (Tuđman, 1990, p. 49). Indeksiranje je proces u kome se čitanjem teksta i sadržajnom analizom izdvajaju koncepti i ideje i opisuju pomoću nekog jezika za indeksiranje i uz odgovarajuću organizaciju materije. Kad su u pitanju primarni izvori informacija, većina teoretičara se slaže oko njihovoga pojma i definiranja. Sa sekundarnim i tercijarnim publikacijama nije tako, jer što je za neke sekundarni izvor, za druge je tercijarni i obratno, pa ćemo se u njihovom definiranju i razvrstavanju pridržavati UNISIST-ovog izvornog i revidiranog modela komunikacije znanstvenih i tehničkih informacija. Sekundarni izvori informacija (sekundarne publikacije, sekundarna literatura) su prema UNISIST-ovom modelu resursi koji registriraju, opisuju, organiziraju i obrađuju primarne izvore i prezentiraju u njima sadržane informacije (Hjørland, et al., 2005, p. 12). Oni su korak dalje od primarnih izvora, jer se u sekundarnim izvorima primarni izvor opisuje (katalogizacija, indeks), sažima (apstrakt ili sažetak), analizira i vrednuje (anotirana bibliografija, pregledni rad) ili zapravo, u sekundarnim izvorima se informacije iz primarnih izvora prepakiraju, reorganiziraju, reinterpretiraju, sažimaju, indeksiraju i tako im se dodaje novi kvalitet (Gerc, 2008, p. 43). Ovi izvori ne donose novo znanje; oni već postojeće znanje prerađuju i oblikuju na nov način, s ciljem da se korisniku omogući i olakša njegovo pronalaženje u izvorima informacija ili u informacijskoj infrastrukturi kakve su biblioteke i informacijsko- dokumentacijski centri ili na webu. U sekundarne izvore informacija spadaju bibliografije i bibliografske baze podataka, referativni časopisi ili časopisi sažetaka, indeksne publikacije, citatne baze, tekući sadržaji, bibliografski vodiči, katalozi, pregledni radovi (Hjørland, et al., 2005. p. 13). Bibliografija je najstarija sekundarna publikacija (Dizdar, 2012, p. 51), a predstavlja analitičko i sistematsko proučavanje i popisivanje primarnih izvora informacija po različitim kriterijima, ali po strogim pravilima bibliografskog opisa. Sastoji se od bibliografskih jedinica, a po opsegu se može kretati od nekoliko citata na kraju neke knjige do vrlo obimnih samostalnih publikacija sa nekoliko hiljada bibliografskih jedinica. Po sadržaju, bibliografija može biti opća i specijalna (kada se odnosi na jednu disciplinu), stručna, predmetna i personalna (kad se odnosi na jednoga autora); po značaju popisanih primarnih izvora može biti registraciona, jer bilježi sve bez izbora i rekomendirana ili preporučena, kojom se korisnik upućuje na određene primarne izvore; po potpunosti može biti iscrpna i selektivna, jer predstavlja izbor građe po nekom principu npr. vrijednosti, starosti i sl.; po vremenu koje obuhvata, bibliografija može biti retrospektivna, zatim kumulativna, jer se stalno dopunjava novim sveskama i tekuća koja podrazumijeva relativnu sadašnjost i obuhvata neko kraće vremensko razdoblje. Po rasporedu građe, odnosno bibliografskih jedinica, bibliografija može biti autorska, hronološka i unakrsna kad kombinira ova dva principa, a po pripadnosti građe, nacionalna, regionalna ili čak međunarodna. Po vrsti opisa, bibliografije se dijele na indikativnu koja ima samo obavezne elemente po pravilima bibliografskog opisa bez dopunskih elemenata, deskriptivnu, a takva je kad je dopunjena opisom fizičkog izgleda građe, podacima o ilustracijama i sl., anotiranu kad pored osnovnih elemenata ima i bilješke (anotacije) o prikazima i recenzijama ili polemici koju je napisani tekst izazvao, te referativnu kada uz obavezne elemente daje i kratki sadržaj. Prema vrsti građe koju popisuje, bibliografija može popisavati knjige, časopise, novine, članke iz časopisa, disertacije, baze podataka na CD-u ili na internetu, zapravo bilo koju građu čije pronalaženje može biti interesantno potencijalnom korisniku, a može Beba Ešrefa Rašidović: IZVORI INFORMACIJA U AKADEMSKOM OKRUŽENJU