OZ 2016/1

22 ORGANIZACIJA ZNANJA 2016, LETN. 21, ZV. 1 katalozi ili tzv. OPAC-i (engl. Online Public Access Catalog ) su kompjuterski generirani modularni bibliotečki katalozi, javno su dostupni, ali se ne mogu pretraživati preko površinskog weba, odnosno preko tražilica, nego preko njihove adrese ili adrese biblioteke kojoj pripadaju, jer spadaju u tzv. duboki ili nevidljivi web. Iako neki autori naziv nevidljivi web smatraju neodgovarajućim, glavna razlika je u tome što je nevidljivi web dinamični web, dok je vidljivi web statički, te je to razlog zašto pauci, koji uglavnom indeksiraju statičke HTML stranice, ne mogu pronaći sadržaj dinamičkih stranica. Informacije, koje se mogu dobiti pretraživanjem dubokog weba, su kvalitetnije i brojnije od onih sa površinskog weba, pa je njihovo pretraživanje nezamjenjivo kad su potrebne kvalitetnije, relevantnije i sveobuhvatnije informacije o nekom predmetu ili temi (Bergman, 2001). Većina informacija dubokog weba je pouzdana i verificirana za sve znanstvene discipline i ne može se naći nigdje više na webu. Pored znanstvenih i komercijalnih baza podataka za koji je potrebna registracija i šifra, dio dubokog weba, su baze podataka za koje su vlasnici odlučili da ne budu lako dostupne i sprečavaju tragače da indeksiraju njihove sadržaje, a u duboki web spadaju i nepovezane stranice koje nemaju poveznice na druge stranice, privatne stranice sa ograničenim pristupom, informacije sa intraneta (Gerc, 2008, p. 210). Online dostupni bibliotečki katalozi su se počeli razvijati u drugoj polovini prošloga stoljeća, te danas gotovo da ne postoji država bez takvog sistema, a govori se već o trećoj generaciji OPAC-a, jer su i oni sa razvojem tehnologije doživljavali preobrazbu (Rašidović, 2012, p. 111). Online bibliotečki katalozi omogućuju i pristup građi u elektronskom obliku u punom formatu kroz poveznice na takvu građu, ukoliko postoji slobodan ili ovlašteni pristup. Online javno dostupni katalozi biblioteka omogućavaju samostalno kretanje kroz građu i fondove biblioteka po vlastitom izboru, kako po lokaciji, tako i po vremenu kad se pretraga obavlja i koliko dugo traje. Postoji i svjetski online bibliotečki katalog kao mreža biblioteka i njihovih fondova i usluga koja omogućuje pretragu građe svih umreženih biblioteka, te informacije o tome koja najbliža biblioteka tu građu posjeduje. U općenitijem smislu, katalozi su svaki sistematično uređen popis predmeta za određenu svrhu, obično s kratkim informacijama koje opisuju te predmete, kao što su katalozi izložbi, prodajni katalozi, katalozi izdavača i sl. (Reitz, 2004–2014). Tercijarne publikacije ili tercijarni izvori informacija, tercijarna literatura ili dokumenti su najproblematičnija kategorija po pitanju šta sve pripada ovoj kategoriji, ali za njihovu upotrebu korisniku i nije važno da li se neki izvor informacija svrstava u sekundarne ili tercijarne. Oni nastaju " kao rezultat pretvorbe (npr. konsolidacije ili prepakiranja) raspoloživih primarnih i sekundarnih informacija s ciljem da se izradi ili prezentira u obliku koji bolje odgovara potrebama korisnika " (Tuđman, 1990, p. 77). Informacije su ovdje preoblikovane i kondenzirane, kako bi bile što korisnije za čitanje i dalje kretanje i snalaženje u svijetu informacija. U tercijarne izvore ponajprije spada referentna literatura koju čine enciklopedije, rječnici, leksikoni, atlasi, hronologije, almanasi, a pored referentne literature i udžbenici, priručnici, imenici, godišnjaci, vodiči, monografije, multigrafije, kompilacije podataka. Enciklopedije su "opsežna referentna djela koja se sastoje od abecedno poredanih natuknica o pojmovima, pojavama, osobama, stvarima na svim ... ili jednom području znanosti ili djelatnosti" (Marušić, 2008, p. 146). One daju njihov sistematski pregled, te nastoje "sintetizirati ljudska znanja i umijeća prikazom kompleksnih, zaokruženih cjelina u kojima se osim detaljnih faktografskih podataka, povijesnih i stvarnih objašnjenja daju i kritičke analize i idejne ocjene obrađenih pojava, događaja i ličnosti" (Tuđman, 1990, p. 45). Informacije su u enciklopediji date u obliku eseja, čiji je raspored abecedni ili predmetni, a uz tekstualni dio koriste se i ilustracije. Uz klasične štampane enciklopedije, vrlo su korisne i elektronske i online enciklopedije, čije je dopunjavanje i pretraživanje znatno olakšano i ubrzano. Rječnici su najčešće abecednim redom poredana zbirka riječi ili kategorija riječi iz nekog jezika sa objašnjenjima i prijevodom na jedan ili više jezika (Tuđman, 1990, p. 76). Rječnici mogu biti sistematizirani i po nekom kriteriju, a u zavisnosti od načina na koji su izrađeni, područja koje obuhvataju i svrhe kojoj su namijenjeni, postoje različite vrste rječnika. Sa razvojem kompjutera i interneta, pojavljuju se i elektronski i online rječnici koji često uključuju i izgovor, gramatičke, sintaksičke i semantičke interaktivne vježbe, brže je pretraživanje i pronalaženje, čime je njihovo korištenje unaprijeđeno. Mnoštvo je različitih rječnika na internetu, od onih nastalih od priznatih i poznatih leksikografa i izdavača, do amaterskih uradaka. U potrazi za znanstvenim informacijama o određenoj tematici ili predmetu interesiranja, preporučeno kretanje kroz izvore informacija ide od tercijarnih, preko sekundarnih ka primarnim, iako ne nužno pravolinijski i kumulativno. Početna čitanja su uvijek kroz referentnu literaturu, a izoštravanje fokusa zahtijeva korištenje publikacija dubinskog i temeljnog znanja, kakve su knjige i monografije, preko sekundarnih publikacija, ka recentnom znanstvenom znanju periodičnih publikacija, časopisa i radova u njima. Ali znanje je u novom vremenu pohranjeno na mnogo mjesta, pa je nužno pomenuti i medijsku prezentaciju znanosti i znanstvenih činjenica (u smislu masovnih medija), kako kroz štampane medije, tako i kroz elektronske kakvi su radio i televizija i online mediji. Priroda medija je da tragaju za novostima, pa oni vrlo često objavljuju Beba Ešrefa Rašidović: IZVORI INFORMACIJA U AKADEMSKOM OKRUŽENJU